Život na selu: život koji nudi slobodu i spokoj

​Život na selu za mnoge predstavlja povratak korijenima. To je mjesto gdje možete pronaći utočište od nelagode koju osjećate u velikim gradovima, duž ulica gdje su beton i neboderi zamijenili drveće.

Selo je mali kutak raja za one koji traže bolji osjećaj povezanosti, sporiji i manje stresan život, prostor za kontemplaciju i kontakt sa prirodom. Za mnoge je to mjesto srećnog djetinjstva, provedenog u trčanju među redovima kukuruza, skupljanju grana za pravljenje igračaka, proživljavanju hiljadu avantura u kolibama na drveću. 

Za mnoge odlazak na selo znači bijeg od grada, od gužve i stresa i ponovno povezivanje sa prirodom i njenim sporijim ritmovima, vraćanje nekih običaja i tradicije, starih zanata i znanja naših baka i djedova prije nego što ta znanja potpuno nestanu.
U današnjem digitalnom dobu svjedoci smo povratka aktivnostima koje danas izgledaju tako daleke od nas, a koje su se nekada odvijale u svakom domu. Zanatstvo doživljava drugi život: vraćamo se pravljenju sapuna, korpi, alata... Dodir ruku sa materijalom kako bismo mu dali oblik više nije vođen nuždom, jer se danas sve lako može kupiti u supermarketima, već iz želje da se uči, da se vratimo u igru, da kreiramo, da povratimo malo tog dragocjenog znanja koje polako nestaje.
Vraćamo se pravljenju kruha i tjestenine kod kuće, uzgoju voća i povrća, uzgoju nekoliko pilića za jaja. Počinjemo sami uzgajati začinsko bilje. Ponovo se otkrivaju zaboravljeni ukusi, hrana postaje lijek za tijelo i dušu.

Ruke ponovo otkrivaju jednostavne pokrete koji omogućavaju da se misli smire, pletu savitljive grane u male korpe koje će ukrašavati stolove, biti poklonjene komšijama i rođacima ili će sadržavati blago naše bašte.
Drveće tako postaje dragocjeni saveznik koji ljeti pruža hranu i hlad, zimi suve grane griju domove. Vatra vraća sanjive oči i priče iz prošlosti, jer moramo znati odakle dolazimo da bismo se osjećali ukorijenjeni u životu koji živimo. Tada se može javiti sumnja: možda idemo unazad? Možda da, ali to je upravo ono što je potrebno da povratimo sve ono dobro što je bilo zanemareno ili zaboravljeno na tom putu i čiji nedostatak osjećamo, poput prave hrane, znanja o tome što priroda nudi, poštovanja našeg vremena i zemlja, radost dijeljenja onoga što imamo, davanja i primanja, učenja i pomaganja jedni drugima.

Život na selu takođe vam omogućava da se ponovo povežete sa prirodom koja velikodušno obezbeđuje resurse neophodne za pravi i jednostavan život i omogućava vam da preokrenete matematiku konzumerizma: ovdje se obilje umnožava kroz dijeljenje sa drugima.
Selo je mjesto koje nas ponovo povezuje sa našim porijeklom, mjesto koje je vidjelo naše pretke kako se rađaju, žive i umiru okruženi poljima, kućama sa kamenim zidovima koji su se otvarali prema zelenim i plavim horizontima, između zemlje i neba.
Ovo divno mjesto nas vraća na ono osnovno, na istinsku jednostavnost bez ukrasa, poput povrća koje raste u bašti: možda nesavršeno, ali tako ukusno i hranjivo u isto vrijeme. A onda, svijest o prirodnom ciklusu u kojem se ništa ne troši i sve nalazi svoj prostor omogućava nam da se ponovo povežemo sa našim ličnim ciklusima, da posmatramo našu evoluciju, naše promjene.
Trenuci kontemplacije dolaze prirodno. Um se smiruje, srce se smiruje i otpušta brige, daje sebi predah, dok se tijelo kreće, puni pluća čistim vazduhom, postepeno jačajući.
Vrijeme ovdje radi svoju magiju: zahvaljujući njegovom djelovanju, sve se transformiše. Mi takođe.

Na selu vrijeme drugačije teče od onog u gradu, za kojim moramo juriti od jutra do večeri, dok se ovdje nalazimo u skladu sa njim, kao sa starim prijateljem, mirnim i odmjerenim korakom, bez žurbe, u usred zemljane staze omeđene drvećem i vinogradima, a sve to nas podsjeća na vrijednost našeg ličnog vremena, na cikličnost života, smrti i ponovnog rađanja , kroz godišnja doba.

Priroda je ovdje učiteljica, ona neumorno predaje svojim tajnama one koji žele da je slušaju svojim prisustvom. Iako se i na selu mogu javiti određene poteškoće, kontakt s prirodom odlična je prilika za učenje. Poteškoće su fizičke, radosti takođe. Život u bliskom kontaktu s njom svakako zahtijeva više truda, ali nas čini jačima. Nameće čekanje u svojim ciklusima, ali uči strpljenju. Nudi nam toliko toga čak i kroz nedaće i poteškoće na koje nailazimo, pa nas iz tog razloga čini svjesnijima i sposobnijima da uživamo u ljepoti oko nas.

Umor tijela utišava mentalnu buku i omogućava ono duboko razumijevanje života koje su nam naši stari pokušavali prenijeti svojim mudrim riječima. Živimo i radimo u bliskom kontaktu sa suštinom života, čula su izoštrena u opažanju suptilne ravnoteže koja nas vezuje za našu okolinu.

Život na selu vam omogućava da obnovite vezu predaka sa samim mjestom. Oni koji su tamo rođeni se tamo vraćaju jer grad ima drugačije ritmove, drugačiju dinamiku, koja ne prija slobodnim duhom. Široki ruralni horizonti nude veću slobodu kretanja, djelovanja i izražavanja.
Uronjeni u prirodu koja nudi tišinu i spokoj ponovo se povezujemo sa dimenzijom koju su milenijumima živjeli naši preci: to je gotovo čulna dimenzija koja uči harmoniji između svijeta izvan i unutar nas.
Kada vaše oči ne percipiraju granice i zabrane, misao može uživati u osjećaju slobode koji postepeno prožima cijelo biće. Ovdje duša udahne svjež vazduh i mi smo u stanju da jasnije vidimo  svoj put, korak po korak, dah po dah; vaša mašta se razbuktava i priroda vam postaje prijatelj u igri, čak i onda kada ste stariji.