Znam ko sam, i ne moram nikome išta da dokazujem

Fotografija: MARGARITA KAREVA

Kada jasno znamo ko smo mi, ne treba nam "dobro" mišljenje drugih ljudi. Zapravo, ne treba nam nikakvo i ničije tuđe mišljenje. Jer, ništa nije tako dobro kao osjećaj slobode, bez potrebe dokazivanja ikome bilo šta; ništa nije tako dobro kao kada znamo da smo gospodari vlastitih odluka, majstori svojih života i dizajneri mapa na kojima se oslikavaju dostojanstvo i mudrost, sloboda i šarenilo, i da su upravo oni vodilje, principi i putokazi u našim života.

Znam, nije lako doći do ove tačke u našem životnom ciklusu, gdje nas samoizražavanje i emocionalna svjetlost navode da otkrijemo naše istinsko "ja", bez predrasuda i bez tjeskobe i straha od tuđih osuda i odbijanja. Ovo oslobađa unutarnju revoluciju koja nije namijenjena za sve. Razlog za to se nalazi u našoj mentalnoj strukturi, koja se kod velikog broja ljudi usredotočuje na mišljenja drugih umjesto na samoprihvatanje.
​
"Evo ko sam, i evo zašto sam sretan."

Živimo u društvu koje je usmjereno na "razmetanje" i hvalisavost. Svijet je postao poput pozorišnog spektakla gdje neko postavlja standarde onoga što se očekuje i što je "ispravno", a ostali počnu "igrati" kako muzika svira, tj. počinju prihvatati te standarde bez razmišljanja koliko su smisleni. Dan za danom, ljudi se počinju pretvarati se u aktera tuđih priča i pravila: onih koji nemaju nikakve veze s njihovim identitetom, njihovim vrijednostima ili načelima. Ovako se gubi autentičnost, ovako nastaju "kopije kopija."Ne treba zaboraviti da se slika koju imamo o sebi ne prenosi kulturološki, niti je nasljeđujemo genima: mi je gradimo. Baš kao što svako od nas oblikuje unutarnju predstavu svijeta oko nas, mi takođe gradimo teorije i koncepte o sebi. Te sheme mogu uzrokovati da mrzimo sebe ili, s druge strane, da potpuno volimo sebe.

Odlučila sam se za ovu drugu opciju. Postala sa vodeći akter u sopstvenom životnom filmu. Nisam dopustila da mi drugi odeđuju uloge.

Prestani se dokazivati drugima i počni živjeti
Svako od nas je učio čitati, pisati, šetati i jesti zdravo. Kada se razbolimo, odlazimo liječniku koji daju nam recept da liječimo našu bolest. Međutim, rijetko su nas podučavali kako da se brinemo za naše psihičko zdravlje i blagostanje, tj. da se istinski brinemo o sebi kao o cjelovitom biću, da pristupimo sebi holistički, jer nam treba duhovno i psihozičko zdravlje, bez kojeg nema ni onog fizičkog.

Mnogi ljudi posjećuju psihologe s turobnim uvjerenjem da nisu stvoreni da budu sretni. Svi ovi izrazi koje govore sebi: "sve je naopkao u mom životu", "svi me ostavljaju", "svaki odnos je propao", mogu se sažeti na sljedeći način u u sljedećoj rečenici: "Zaboravio sam voljeti sebe".

S druge strane, zanimljivo je da, kada dođe vrijeme da se definišemo ili da objasnimo naše odnose, odmah postaje jasno da smo više usredotočeni na druge.
​Da smo ljudi puni ljubavi koji razumiju život kroz brigu i predanost drugima. Ovo povlači razmišljanje da će nam jednostavan čin pružanja nesebične ljubavi donijeti isti dar u zamjenu. Upravo u sredini ove dinamike, između onoga što dajemo i onoga što želimo primiti u zamjenu, osoba zaboravlja nešto vrlo jednostavno: živjeti. Naše postojanje ne temelji se na ideji da se ljubav koju dajemo takođe dobija zauzvrat. Usred te nezdrave vezanosti za druge nalazi se naše istinsko jastvo, ono koje čeka da bude ispoštovano, oslobođeno i prepoznato.

Ne možemo zaboraviti da se imunitet na žalost, tugu i beznađe stiče kroz učenje da volimo sebe i brinemo o sebi. Tek ćemo tada slaviti 'istinske nas' bez ikakvog straha ili rezerve.

Počnite čistiti "podrume" sopstvenog uma
Da bismo znali ko smo, i koliko vrijedimo, da bismo zaista počeli živjeti, prvo treba zaviriti u skrovite djelove sopstvenog uma i dobro ga "počistiti" od otpada.  Zašto? Iako je teško vjerovati, tamo, u skrovitim djelovima nešeg uma postoje mnoge "beskorisne stvari",  metaforički rečeno,"stari namještaj" koji su nam drugi dali, a postoji i puno stare prašine koja se treba "pomesti", a ustajali vazduh "proluftirati".

"Jednog dana ćete tresnuti o tvrdo tlo, doći do samog dna, dosegnuti svoje granice, i upravo tada će započeti vaša lična revolucija".
-Walter Riso -

Prsijetite se ko ste zaista
Čišćenje našeg uma treba započeti s nečim vrlo jednostavnim: počnite sa svime što lično niste postavili tamo, sa onim što niste vi izabrali. Većina tih "stvari" stigla je tamo tokom djetinjstva, kada naš mozak još nije razvio odgovarajuće filtere potrebne za prosudbu i vrijednovanje onoga što nam se prenosi.

• Razmislite o vrijednostima ili obavezama koje su vam vaši roditelji ukorijenili i da li se oni usklađuju sa onim što osjećate, sa onim što vam je potrebno ili što smatrate važnim.
• Drugi korak u našem unutarnjem čišćenju je pomesti tamne uglove i skinuti "prašinu", tj. osloboditi se negativnih sheme koje smo sami izgradili. One obično izlaze na vidjelo kroz fraze: "Nisam sposoban ...", "u ovoj fazi mog života nisam vrijedan..", "Ja nisam stvoren za ovo ili ono ..."​

Na kraju, u ovom procesu čišćenja, doći će vrijeme kada se mora unijeti osnovni i neophodni "namještaj" u svoj prostor, što će naše "mentalne prostorije" gdje umom prebivamo svakog dana učiniti mirnim i lijepim mjestom, koje je takođe jedinstveno, zdravo i nama prilagođeno. Riječ je o "kauču" samopoštovanja, "stolu" dobrog koncepta o sebi, "postolju" na kojem se nalaze vaše vrijednosti i "tepihu" punog intenzivnih boja koji krasi vaše dostojanstvo i na koji ne može zgaziti prljavih nogu.

Počnite graditi život kakav želite, budite ponosni na ono što jeste, sretni što posjedujete snažan um i ličnost koja se usuđuje biti protagonista sopstvene životne priče. ​