Egzistencijalna praznina: kada ne možete pronaći smisao života

Egzistencijalna praznina je začarani krug besmisla, težak osjećaj u predjelu srca i u grudima, osjećaj da je smisao života nestao i da ostaje samo patnja i iskustvo odvojenosti od vanjskog svijeta.

Egzistencijalna praznina je često stanje. Život nema smisla. To je glavno uvjerenje onih koji doživljavaju ovaj osjećaj nemira, težinu nepravde i svojevrsnu odvojenost od svega oko sebe.
Ovom stanju su skloni ljudi koji analiziraju i razmišljaju na velike transendentalne teme poput smrti ili nedostatka slobode i ne mogu se osloboditi duboke egzistencijalne praznine koja ih sve više i više okružuje. Ovoj praznini doprinosi i opšte stanje u društvu koje itekako može pritiskati sve osobe koje su sklone razmišljanju, promišljanju i analizi.

U ovu kategoriju spadaju i ljudi koji kreću u potragu za zadovoljstvom sa jednim jedinim ciljem: da umanje svoju patnju. No, razlika je u tome što potonji ne primjećuju prazninu koju proživljavaju - bježe od nje i ne prepoznaju šta im uzrokuje patnju.
Bilo da je osoba ona koja previše razmišlja ili ona koje se odaje pretjeranim užicima da bi ublažila bol, ništa ih ne može ispuniti, ništa ih ne zadovoljava, a to dovodi do toga da su oni stalno zarobljeni u psihološkom stanju patnje. U većini slučajeva ova situacija dovodi do duboke depresije ili samouništavanja.
Egzistencijalna praznina je spirala beznačajnosti i beznađa i posljedica je prepoznavanja sebe kao nekoga ko svijet gleda iz drugačije perspektive i čija se gledišta ne podudaraju sa većinom; ili kao nekoga koga je potraga za zadovoljstvom dovela dotle da izbjegava ili pokušava ublažiti patnju. U današnje vrijeme vrlo česta pojava. Idemo dublje.

Egzistencijalna praznina: U dubini ponora
Do pojave ovakvog stanja takođe može doći ako ciljevi nisu u potpunosti ostvareni ili ispunjeni; kada je sukob između očekivanja i stvarnosti toliko jak da na kraju vodi samo do razočaranju ili kada krizne situacije prijete osjećaju sigurnosti i bezbjednosti i nema prikladnih načina kako bi se osoba mogla nositi sa tim.
Sve to dovodi do dubokog stanja egzistencijalne frustracije koja ljude iznutra prazni, a ponekad i do bolnog ponora. Kao da se unutar njih nalazi gusta pustinja, ona u kojoj apsurd dominira postojanjem i gotovo je svaka sposobnost povezivanja sa drugima izgubljena.
Za psihologa Benjamina Wolana ovo se stanje naziva egzistencijalna neuroza. To je definirao kao "neuspjeh u pronalaženju smisla života, osjećaj da nemate razloga za život, borbu, nadu ... da niste u mogućnosti pronaći cilj ili smjernice u životu, osjećaj da pojedinac, iako ulaže mnogo truda u svoj rad, zapravo nema rezultata od tog truda."

Potraga za zadovoljavanjem ega
Neki autori, poput psihoterapeuta Tonyja Anatrella, ističu stalnu potragu za zadovoljenjem ega kao uzrokom ovakvog gubitka smisla, budući da takva djela sebična sebična i da narušavaju sposobnost transcendiranja.
U tom kontekstu drugi autori tvrde da je gubitak smisla života povezan sa nestankom drugih, sa superiornošću individualističkih vrijednosti i postizanjem radosti kao pogrešnog mehanizma sreće. 

Dakle, ako se stvarnost pogrešno shvata, brka i čini nepodnošljivom,  i ako ponestane sredstava za postizanje sopstvene sreće, postoji rizik da se padne u egzistencijalnu prazninu. Kratkoročne, ugodne emocije, poput nekog užitka ili radosti, donose osjećaj zadovoljstva, ali ne i samoispunjenje i, kao i svako zadovoljstvo, predstavljaju opasnost od stvaranja ropstva ili ovisnosti.
Čovjek nekako mora naći načina da učini nešto sa svojim životom, nešto što nije samo dobro i što mu pruža kratkoročna zadovoljstva, već što ga dugoročno ispunjava. Stoga je smisao života povezan sa sudbinom koju on želi i treba; jer čovjek ovom željom pokušava dati slobodu vlastitom razvoju. Kada živi u potpunosti i kada živi svoju svrhu, čovjek shvata da se smisao njegovog života ne svodi samo na materijalno i ograničeno, već nadilazi to.

Postaje problematično kada stvari ne idu onako kako se očekuje, kada okolnosti ometaju ispunjenje i očekivanja njegovog životnog projekta i uzaludnost ga vodi u ponor egzistencijalne praznine.


Egzistencijalna praznina: U potrazi za smislom
Prema švicarskom psihologu Carlu Jungu, ljudi moraju pronaći smisao kako bi nastavili svoj put u svijetu i životu. Bez toga, čovjek se osjeća kao u tuđoj zemlji.
Frankl naglašava da se put do značenja prenosi vrijednostima i da ga pokazuje društvena svijest. Međutim, unatoč činjenici da vrijednosti proizlaze iz osobne intimnosti, one završavaju u univerzalnim vrijednostima koje odgovaraju kulturnom, religijskom ili filozofskom sistemu u kojem osoba živi.
Zato je važna povezanost sa našim bližnjima, kako ne bismo izgubili smisao života kao i održavanje dobrih veza, sve dok ne prenosimo punu odgovornost za sreću na njih.
Francuski sociolog i filozof Durkheim vrlo dobro objašnjava odvojenost pojedinca od društva, kao i posljedicu toga: „[Ako je pojedinac] individualiziran izvan određene tačke, ako se nađe previše radikalno odvojen od drugih bića, ljudi ili stvari, odrezao se od izvora iz kojih bi se normalno trebao hraniti, nema što više za iskoristiti. Stvarajući prazninu oko sebe, stvorio je prazninu u sebi i ne preostaje mu ništa više nego da razmišlja o o svojoj bijedi. Kao objekat meditacije on nema ništa drugo nego "ništa u bijedi" i tugu koja je posljedica toga. "

Odgovoran stav
Međutim, ovdje nije stvar u traženju krivaca ili spasitelja, već o usvajanju odgovornog stava koji nam omogućava da istražimo sebe, da pronađemo svrhu i ovu egzistencijalnu prazninu ostavimo za sobom. Jer istina je da za nas ne postoji složenije pitanje od smisla života.
Postoji nekoliko načina za definiranje smisla života. Svako od nas može promijeniti svoju svrhu u životu nekoliko puta tijekom svog postojanja. Ono što je važno, kako je rekao Viktor Frankl, nije smisao života na općoj razini, već smisao koji životu dajemo u određenom trenutku.
Osim toga, Frankl kaže da se ne bismo trebali pitati o smislu života, već razumjeti da smo upravo mi ti koji smo upitani. Odgovornost je intimna suština našeg postojanja.


Život nije uvijek pravičan
Jer iako smo uložili svo svoje vrijeme, energiju, trud i srce, ponekad život nije fer. Iako je razočarenje u ovom trenutku potpuno razumljivo, imamo dvije mogućnosti: prihvatiti da ne možemo promijeniti ono što se dogodilo, da ništa ne možemo učiniti i da smo žrtve okolnosti ILI prihvatiti da ne možemo učinkovito promijeniti ono što nam se dogodilo, ali možemo promijeniti svoj stav.

Stoga smo odgovorni za svoje postupke, svoje emocije i misli, svoje odluke. I tako imamo priliku odlučiti zašto, pred kim ili za koga smo odgovorni.
Zato se smisao života uvijek mijenja, bez prestanka. Svakog dana i svakog trenutka imamo priliku donositi odluke koje određuju da li podliježemo vlastitim okolnostima ili djelujemo dostojanstveno slušajući svoje istinsko ja odgovorno i oslobođeno zamki užitka i neposrednog zadovoljstva.


„Čovjek nije puka stvar među drugim stvarima,
među stvarima koje određuju jedna drugu; 
čovjek je sopstvena odrednica. 
On mora učiniti ono što je u
skladu sa njegovim sposobnostima i  okolinom."
- Viktor Frankl - 

​(izvor: gedankenwelt.com)

Povezani tekstovi (čitajte više):
Egzistencijalni vakum: kako pronaći smisao života?
Egzistencijalna depresija: osjetljivost i gubitak duše
Egzistencijalna depresija: kako se oporavljati