Ser KEN ROBINSON o obrazovnim sistemima i o tome kako obrazovni sistemi uništavaju dječiju kreativnost

1/26/2018

Ser Ken Robinson

"Mene interesuje obrazovanje…i mislim da interesuje svakog od nas. Svi mi imamo ogroman lični interes za obrazovanje, dijelom zbog toga što upravo obrazovanje treba da nas odvede u tu budućnost koju ne možemo da nazremo. Razmislite - djeca koja ove godine kreću u školu će se penzionisati 2065. Niko nema predstavu, uprkos svim stručnim mišljenjima, kako će svijet izgledati za pet godina. I pored toga, mi nastavljamo da ih obrazujemo za taj nepredvidljiv svijet.

Činjenica, oko koje se svi slažemo, je da djeca posjeduju nevjerovatne inovativne sposobnosti. Ja smatram da sva djeca imaju nevjerovatne talente. A mi ih traćimo i to vrlo nemilosrdno. Želio bih da pričam o obrazovanju i želio bih da pričam o kreativnosti. Smatram da je kreativnost u obrazovanju podjednako važna kao i pismenost, i trebalo bi da joj damo isti status.
Djeca se ne plaše da pogriješe. Ako ne znaju nešto, probaće. Ne želim da kažem da je pogriješiti isto što i biti kreativan. Ali znam da, ako nisi spreman da pogriješiš nikada nećeš smisliti ništa originalno. Kada odrastu, većina djece izgubi tu sposobnost. Onda se plaše da ne pogriješe nešto. A mi ovako upravljamo firmama kompanijama.

Osuđujemo greške. I u našem državnom obrazovnom sistemu pogriješiti je najgora stvar koju možeš da uradiš. I kao rezultat toga, mi obrazujemo ljude da izgube svoje kreativne sposobnosti. Pikaso je jednom rekao da su sva djeca rođeni umjetnici. Problem je ostati umetnik kroz odrastanje. Ja žarko verujem u sledeće: ako ne razvijamo kreativnost, izgubićemo je. Ili, obrazovaćemo se da budemo nekreativni. Zašto je to tako?

Ima jedna stvar koja vas zapanji kada putujete po svijetu. Svaki obrazovni sistem na Zemlji ima istu hijerarhiju školskih predmeta. Svaki. Gdje god da odete. Pomislili biste da je drugačije, ali nije. Na vrhu su matematika i jezici, zatim društvene nauke i na dnu su umetnosti. Svuda na Zemlji. I u svakom sistemu, takođe postoji hijerarhija umjetnosti. Likovno i muzičko obično imaju viši status u školama nego gluma i ples. Na ovoj planeti ne postoji obrazovni sistem u kome djeca svakodnevno uče da plešu kao što uče matematiku. Zašto? Zašto ne? Ja mislim da je to vrlo važno. Mislim da je matematika vrlo bitna, ali je i ples. Djeca igraju svo vrijeme ako im dozvolite. Svi mi igramo. Svi mi imamo tijela, zar ne? Šta se zapravo dešava? Kako djeca odrastaju, mi ih obrazujemo od struka naviše. A onda se fokusiramo na njihove glave. I to naginjući blago ka jednoj strani.

Zamislite da kao vanzemaljac posjećujete Zemlju i razmišljate o obrazovnom sistemu. Zapitali biste se: ''Čemu služi obrazovanje?'' Morali biste da zaključite da, ako pogledate ko zapravo dobija nešto time, ko radi sve ono što treba da se odradi, ko dobija sve pozitivne poene, ko su pobjednici: Morali biste da zaključite da je cijela svrha obrazovanja širom svijeta stvaranje fakultetskih profesora.

Nije li tako? Na kraju svega, oni su ti koji su na vrhu. Ja sam bio jedan od njih, pa eto ti sad. Meni su profesori dragi, ali ne treba da ih smatramo vrhuncem ljudskog dostignuća. Oni su samo jedan oblik života. Samo još jedan oblik života. Ali su prilično zanimljivi. I to kažem od milja prema njima. Iz mog iskustva, ima nečeg interesantnog u vezi sa njima. Naravno ne svi, ali najčešće, oni žive u svojim glavama. Oni žive «tamo gore» i to blago na jednoj strani. Bukvalno rečeno, oni su odvojeni od svojih tijela. Oni smatraju da su im tijela prevozno sredstvo za njihove glave, zar ne? Oni tako prevoze svoje glave na sastanke. Ako želite pravi dokaz "bestjelesnog iskustva", idite na konferenciju akademskih profesora i onda poslednje veče banite u diskoteku.

I tamo ćete vidjeti, odrasle muškarce i žene kako se nekotrolisano njišu bez imalo ritma, čekajući kraj da odu kući i napišu naučni rad o tome.Naš obrazovni sistem počiva na ideji akademske sposobnosti. Razlog za to postoji. Širom svijeta, nije postojao državni sistem obrazovanja prije 19. veka. Svi su oni stvoreni kako bi zadovoljili potrebe industrijalizma. A hijerarhija je zasnovana na dvjema idejama. Prvo, predmeti koji su najkorisniji za posao su na vrhu.

Tako da su vas možda dobronamjerno odvratili od stvari koje ste voljeli u školi kao dijete, iz tog razloga što se time nikada nećete baviti. Nije li tako? Mani se muzike, nećeš biti muzičar, mani se umjetnosti, nećeš biti umjetnik.
Dobronamjeran savjet - ali sada poptuno pogrešan. (…) Ako porazmislite, čitavi sistem javnog obrazovanja širom svijeta je razvučen poces prijema na fakultet.

I kao posledica toga, mnogi veoma talentovani, brilijantni, kreativni ljudi misle da to nisu, jer ono u čemu su bili dobri u školi nije bilo cijenjeno ili je bilo čak žigosano. Mi ne možemo da dozvolimo da nastavimo ovako.
Kako navodi UNESCO, u narednih 30 godina, će više ljudi širom svijeta diplomirati na fakultetima nego što je ikada od početka istorije obrazovanja. A to je kombinacija svega onoga o čemu smo pričali - tehnologije i njenog uticaja na transformaciju poslova, demografije i ogromnog porasta u populaciji. Odjednom, diplome više ne vrijede ništa. Nije li tako? Kada sam ja bio student, ako imaš diplomu, imaš posao. Ako nemaš posao, to je zato što ne želiš da ga imaš. I iskreno rečeno, ja ga nisam želio.

Ali sada, djeca sa diplomama često idu kućama da igraju video igrice, jer im treba "master" za posao koji je prije zathijevao samo diplomu, a "master" sada sve češće zahtijeva i "doktorat". To je proces akademske inflacije. I pokazuje nam kako se čitava struktura obrazovanja polako urušava. Mi moramo radikalno da promijenimo naše shvatanje inteligencije. "

- govor sa zvanične TED konferencije, februar 2006 -

Ser Ken Robinson, pedagog i profesor, ekspert je za kreativnost. Ken postavlja radikalna pitanja vezana za današnje obrazovne sisteme i njihov uticaj na djecu. Zastupa ideje o razvoju i podsticanju kreativnosti i ideje o višestrukoj inteligenciji.

PREPORUČENO: