Nekada davno postojala je ljepotica koja je čvrsto spavala. Da bi se probudila iz sna, trebao joj je princ koji bi joj pružio poljubac koji bi razbio čini koja je bila bačena na nju.
On je bio njen „spasitelj“, onaj koji bi je oslobodio vječitog sna i pomogao joj da se probudi.
Ali šta ako se u stvarnosti princ nikada ne pojavi? Šta će se dogoditi ako se ne ispune ona očekivanja o spasenju za uspavanu ljepoticu? Kakav je delikatan odnos između ljubavi i nezavisnosti?
Mnoge današnje veze prate isti obrazac. Neke od današnjih uspavanih ljepotica se drže ideje o princu koji nikad ne stiže, i osuđene su da budu samo posmatrači u životu, jer drugačije ne znaju i nisu učene. Čini se da ovim ljepoticama treba neko drugi da ispuni tu ulogu. Ulogu da ih usreći, ulogu da ih aktivira. Ponekad nađu tog “nekog”, ali ga onda ponovo izgube. Postaju toliko depresivne da kao da padaju u san u kojem ne mogu ni u čemu uživati, u kojem ništa nema smisla ako njihov voljeni nije pored njih. Njihovo razmišljanje je nešto nalik ovome: Ja ne biram, oni biraju mene. Činjenica je da ne volim sebe, niti sebe cijenim i nisam sretna. Prepuštam drugima tu odgovornost. A kada odu, ja sam prazna. Ljubav i nezavisnost Mnogo je uspavanih ljepotica na ovom svijetu. Žene koje dobiju poljubac od “princa” a da nemaju pravo glasa o tome, a da čak i ne znaju da li ga zaista žele primiti. Ali kada prime taj poljubac onda se drže svog spasitelja. On joj je bio spas i on sigurno zaslužuje nagradu, zar ne? Ne bi bilo dobro da ga se otarase, jer kakva je garancija da će doći drugi princ? To je trenutak kada se istinski zakopaju u svoj pokorni odnos u kojem su vječno zahvalni svom "princu spasitelju". U potpunosti mu se posvećuju, duguju mu svoje živote i oslanjaju se na njega za svoju sreću. Njihov život je savršen! Njihova ljubav je zauvijek! Ali nedugo zatim počnu primjećivati da nešto nije u redu. Njihov princ ih ne gleda kao prije, izgleda da je umoran i bezvoljan! Sreća je slomljena i ostala je samo bolna, okrutna stvarnost. Ljubav se pretvara u patnju Tada se ljubav pretvara u patnju i postaje stalna borba da se održi. Uspavana ljepotica se trudi, daje sve, čak se i ponižava. Ali stvari nisu iste kao nekada. Ljepotica se počne pitati da li ju je princ ikada zaista želio. Možda ju je samo htio poljubiti, a ona se prepustila. Pita gdje je pogriješila. Vjerovanje da možemo pronaći svoju savršenu drugu polovinu, ili "princa spasitelja" sa kojim ćemo se osjećati kompletno, uzrokuje emocionalnu ovisnost te se odnos transformiše u destruktivno ropstvo. Ljubav i nezavisnost treba da idu ruku pod ruku, a ne da su u sukobu. Uspavana ljepotica je izgubila svoj identitet; ona je od početka zavisila od svog princa. Ako bi je ostavio, onda bi ona bila ništa, jer joj je on prije svega trebao da se vrati u život. Emocionalna zavisnost ju je uhvatila u zamku. Ljubav više nije sinonim za sreću, već za trud i patnju. Osjeća se kao da umire svaki put kada se njen princ udalji od nje. Nije fer, ali to može biti neophodno. Zašto? Jer uspavana ljepotica mora da se probudi, ali ovaj put sama. Kako se uspavana ljepotica može probuditi bez svog princa Sve ove priče o princezama tokom godina su nas navele da pomislimo da nam je potreban neko da bismo bili srećni. Da smo nekako sami po sebi nepotpuni. Danas, naravno, to poznajemo kao emocionalnu zavisnost. Stanje u kojem smo niko bez druge osobe. Mislimo da naša sreća, dobrobit i uživanje zavise od druge osobe. Nije fer, zar ne? I izgleda da druga osoba nikada ne pati na isti način! Uspavana ljepotica je umorna od čekanja da njen princ dođe i poljubi je i da je probudi. To samo pokazuje da nema dovoljno samopoštovanja i da nije sposobna da se sama suoči sa životom, te da ne može povezati ljubav i nezavisnost.
Šta bi se dogodilo da prestane da čeka i da se prilagođava i jednostavno otvori oči? Tada bi znala koliko je zaista jaka. Znala bi da prinčevi nisu spasioci i da ne mora u njih polagati nade. Bez obzira da li je princ dobar ili loš, na kraju će biti preplavljen svom tom odgovornošću i otići će.
Ružičaste naočare Vrijeme je da prestanemo da se nudimo prvoj osobi koja nam dođe, misleći da će nam ona biti spas. Vrijeme je da prestanemo misliti da je sve savršeno, samo da bismo patili kada stvari ne idu kako smo se nadali. Često stavljamo ružičaste naočare kroz koje vidimo stvari onako kako želimo da ih vidimo. Plašimo se da ih skinemo i sagledamo stvari onakve kakve zaista jesu. Bojimo se da vidimo ljubav i nezavisnost odvojeno. "Blagoslovi one koji te napuste jer te sebi vraćaju." -Alejandro Jodorowsky- Ako princ ne stigne, uspavana ljepotica može umrijeti, a da se nije probudila. To je nešto što se, nažalost, dešava veoma često. Ako ta savršena veza nikada ne dođe onda smo tužni, depresivni, beživotni i sažaljemo se. Mislimo da nas niko ne voli i da ne vrijedimo. Probudite se! Kako možete misliti da ništa ne vrijedite? Zašto bi vam trebao neko drugi da vidi vašu vrijednost da biste povjerovali u nju? Zašto spajate ljubav i nezavisnost? Vrijeme je da se uspavana ljepotica jednom za svagda probudi i prestane da popušta i dopušta da je probude prinčevi koji će, možda, jednog dana postati žabe! Ona ima pravo da sama bira princa, ne mora nikoga da čeka. Ona sebe poštuje i cijeni, i zaslužuje najbolje. POVEZANO: 1. Živjele antiprinceze! Nađa Fink o beskorisnom i štetnom stereotipu 2. Princeza koja se sama spasila 3. KOMPLEKS PEPELJUGE: moja ćerka je princeza, ali princa nigdje nema Samo zato što imate nekoga nekoga pored sebe ne znači da će ti život biti bolji. Vaš život je već potpun. Uspavana ljepotica, kada je toga postala svjesna, konačno se probudila. Prestala je trebati nekog drugog, i tada je počela istinski da voli, i da shvata da je sama po sebi prelijepa. I, naravno, živjela je srećno do kraja života!
0 Comments
Your comment will be posted after it is approved.
Leave a Reply. |