Ponekad se čini da život nema milosti. Jednostavno nas ne prestaje "tući" i čini se kao da gubimo snagu da nastavimo dalje.
0 Comments
Ne treba svijet da odlučuje koliko su lijepe vaše osobine, vaše crte lice ili vaše tijelo.
Ne volim da me tješe laži ili poluistine, nikako ne volim neistine. Više volim čuti istinu, ma koliko boljela. Čak i ako me pogodi pravo u dušu, barem ću moći slobodno krenuti putem koji sam izabrao i izliječiću svoje rane vremenom.
Ne radi se o sreći, niti nekom hiru sudbine. Ako sam u nečemu uspijeva, i ako sam tamo gdje jesam i imam ono što imam, to je zbog onih vrijednosti koje ne trebaju publiku, niti potvrdu iz okoline: istrajnost, trud i žrtvovanje.
Sazrijevanje podrazumijeva prihvatanje sebe i prije svega stvaranje mira s našim "ženskim bićem". Ono može uključivati prolazak kroz tešku situaciju gdje nas mrak naših problema sprječava da vidimo izlaz.
Nevjerovatno je koliko nas učenja budizma ili hinduizma upućuju na jedan cijeli put primijenjene psihologije, kako bismo osobno rasli i razvijali se.
Svaka osoba je važna i vrijedna, a ta vrijednost ima svoje ime: dostojanstvo. To je inherentna karakteristika koja nas podsjeća da nas niko nema pravo iskorištavati.
Moglo bi se reći da je pomak iz jedne dimenzije u drugu poput ažuriranje cijelog operativnog sistema. To je kao nadogradnja iz Ljudske svijesti 3.0 u Galaktičku svijest 12.0.
Najljepše stvari u životu nisu vidljive niti opipljive, one se samo mogu osjetiti. Dodir, zagrljaj, čarolija izgleda i pitanje "kako ste danas?" , sve su one dio formule za istinsku sreću, koja nije ništa više od zbira svega onoga, što je nevidljivo očima.
Čudno je koliko je teško prihvatiti najjužniju činjenicu života: smrt. Uostalom, apsolutna istina je da ćemo svi umrijeti.
|
|