Kada sam bila mlađa, činilo mi se da ljubav prema djeci može sve izdržati. Prelaziš peko uvreda, gutaš suze, ubjeđuješ sebe da je najvažnije sačuvati porodicu. Često sam mislila da to tako treba: trpjeti, šutjeti, opraštati. No, s godinama sam shvatila da beskrajno opraštanje lomi čovjeka.
0 Comments
Postoje djeca koja od pelena ne uče kako da žive, nego kako da prežive. Njihov svijet nije sigurna luka, već minsko polje na kojem svaki korak mora biti pažljivo odmjeren, svaka riječ izvagana, a svaka emocija odmah sakrivena.
Omiljena fraza neodgovornih muškaraca (očeva) upućena supruzi je: “Pa ja radim, donosim novac u porodicu, šta još hoćeš od mene?”, “Sve radim da biste dobro živjeli, dajem novac koliko treba, šta ti još treba, još novca treba?”
Postoji tema o kojoj niko ne govori naglas. Kada dvoje ljudi odlučuju da li će biti zajedno ili ne, svi pričaju o kompatibilnosti horoskopskih znakova, karakterima, navikama…Ali skoro niko ne postavlja glavno pitanje:
A kakav rod stoji iza te osobe? 
Ove bolesti govore o tome da zaboravljate na svoju unutrašnju snagu koja vam je prenesena kroz rodovsku program.
Djeca odlaze. To je zakon.
Ti misliš da pošto si ih odgajao, učio, oblačio, hranio, da su oni tvoje produženje, tvoja svojina. Varaš se. 
Pogledajte kako to obično biva. Rodilo se dijete — i svi oko njega, pa i mi sami, odmah mu natovarimo teret očekivanja. Ono mora biti naše produženje, naš smisao, naš „projekat“.
Ponekad u kući postane teško disati, čak i kada je oko vas tišina. Težina se ne vidi, ne može se dotaknuti, ali postoji.
Emocionalno zanemarivanje ne ostavlja fizičke tragove, ali njegove posljedice mogu progoniti osobu čitav život.
Dok gledate u oči svog djeteta, prirodno je zapitati se koje osobine su možda naslijedili od vas ili od drugog roditelja.
|