Ne znam tačan trenutak kad sam osjetila da mi se tlo pod nogama više ne drži. Znam samo da je dan počeo sasvim obično – jutarnja kafa, nekoliko poruka, šapat unutrašnjeg nemira koji sam ignorisala kao i mnogo puta prije.
0 Comments
Postoji jedan trenutak u životu koji ne dođe naglo, ali kad ga konačno primijetiš – zaboli do kosti. To je onaj trenutak kada shvatiš da si potrošio sebe pokušavajući biti sve za svakoga.
Postoji nešto u moru što nas mijenja.
Nešto što se ne može opisati riječima, ali se duboko osjeti. Kao da svaki talas nosi odgovore koje nismo znali da tražimo. 
Postoji trenutak u životu svake osobe – a često dolazi tiho, bez fanfara – kada više ne tražiš ništa osim mira. Ni potvrdu. Ni objašnjenje. Ni izvinjenje. Ni spektakl. Ni dokazivanje. Samo ti, tvoja tišina, tvoje granice, tvoja sloboda. I tvoj mir.
Godinama sam trčala. Ne doslovno – nego kroz život. Trčala sam za ciljevima, rokovima, tuđim očekivanjima, vlastitim ambicijama, idealima o tome kakva „trebam“ biti.
Dugo smo učeni da su oni koji govore najglasnije ujedno i najsnažniji. Da oni koji dominiraju razgovorom, koji nameću stavove, koji su stalno prisutni u centru pažnje – zapravo vode igru.
Nekada sam željela osvetu.
Gorjela mi je pod kožom kao upaljena baklja, rasla u grudima dok nije zasjenila sve drugo: razum, mir, čak i vjeru. 
Ovo će biti odlazak koji ne ostavlja prostor za povratak.
Ako jednom odlučiš da odeš – da se okreneš i odeš bez riječi, bez truda, bez objašnjenja – to je tvoj izbor. I ja ga prihvatam. Neću te moliti. Neću ti slati poruke koje će ostati na "viđeno". Neću te pitati gdje si nestao. 
U savremenom društvu, gdje su mišljenja drugih dostupna i izražena na svakom koraku – od porodičnih ručkova, preko društvenih mreža, do radnog mjesta – mnogi ljudi nesvjesno postaju taoci onoga što "drugi misle".
|
